Nikad nisam bio pobornik bojkota. Bojkot je izraz nemoći narodnih masa naspram onih koji su na višoj ljestvici u odlučivanju ili naspram onih koji finansiraju odlučujuće faktore.
Nasuprot bojkotu, smatram da bismo veću pažnju trebali pokloniti strateškom planiranju odgovarajuće substitucije za proizvode ili artikle koje bojkotujemo.
Uz rast svijesti o zdravoj ishrani možemo predvoditi svjetski pokret preustroja vrijednosti. Tako bismo npr. mogli djelimično ili čak u potpunosti potisnuti gazirana ali i negazirana nezdrava pića sa prirodnim, zdravijim i mnogo kvalitetnijim zamjenama.
Sokovi od ruže, bazge ili zove, limunade sa nanom i cimetom, sirupi od koprive i limuna i ostale kvalitetne kombinacije uz dobar podržavajući marketing bi mogli osvojiti ne samo domaće tržište nego bi sigurno bilo prostora i za izvoza.
Deterdžente domaće već imamo.
Sapune i šampone sa prirodnim i zdravim sastojcima također možemo naći iz domaće radinosti.
Tad više ne bi bilo potrebe za bojkotom. Sve bismo imali svoje.
Sad priča o Bambiju, Plazmi (u vlasništvu Coca Cole) i M-tel-u, kojima je dozvoljeno da našoj djeci usađuju u svijest vezu između igre i zabave sa svojim proizvodima, a koji podržavaju ne samo genocid u Palestini već i genocidne politike kod nas, priča koju smo plasirali prije dva mjeseca, može naići na veće razumijevanje kod većine.
Zato je bitno ko sve dolazi da nam pravi specijalne događaje, bitno je ko nam pjeva i čiji cirkusi nam zabavljaju djecu, bitno je odakle dolaze projekcije filmova u naše kino, sve je bitno.
Ali još bitnije od svega toga je šta mi radimo na svim tim poljima i šta možemo ponuditi za djecu, za odrasle, za jelo i piće, na kraju za sebe, svoj opstanak i svoju domovinu.
