“Oni su živi, ali vi ne osjećate…”
Shvatanje smrti u islamu nema nikakvu dodirnu tačku sa ateističkim shvatanjem smrti, koje podrazumijeva prestanak i nestanak života.
Nažalost, zbog neznanja veliki broj muslimana danas misli i vjeruje da kada čovjek umre da to podrazumijeva prestanak postojanja.
U islamskom učenju shvatanje smrti je drugačije. To je zapravo samo napuštanje tijela i prelazak u drugu dimenziju koja se zove berzeh.
Za šehide se u Kur’anu kaže:
“I ne kažite za one koji su na Allahovom putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne opažate.”
Kada duša napusti tijelo, najprije biva suočena sa dva meleka, Munkir i Nekir, koji dođu do nje sa određenim pitanjima.
Oni pitaju dušu ko je njen Gospodar, ko joj je poslanik, koje je vjere itd. kako bi tu dušu mogli poslati u duhovni džemat kojem pripada.
Duša zadržava svoju svijest, znanje i vjerovanje koje je imala na dunjaluku, to je Poslanik, alejhisselam, potvrdio hazreti Omeru.
Duše zasigurno čuju one koji im nazivaju selam i znaju ko ih je u toku sedmice posjećivao.
Evo nekoliko predaja iz kojih se da zaključiti gore navedeno:
Ibn ‘Abd el-Berr kaže: „Od Poslanika se, vjerodostojnom predajom, prenosi da je rekao:
‘Nijedan musliman ne prođe pored kabura svoga brata kojeg je poznavao na dunjaluku i nazove mu selam, a da mu Allah ne povrati dušu da mu selam uzvrati!’“
U Sahihima Buharije i Muslima mnogobrojnim predajama se prenosi da je Božiji Poslanik, alejhisselam, naredio da se šehidi Bedra pokopaju u jedan mezar i da je zatim stao iznad njih i počeo ih dozivati po imenima:
„Jeste li se uvjerili da je istinito ono što vam je obećao vaš Gospodar?! Ono što je meni obećao, ja sam našao istinitim!“
Na to mu je hazreti Omer rekao: „Božiji Poslaniče, kako to da se obraćaš onima koji su već mrtvi?!“
„Tako mi Onoga koji me s Istinom posla“, odgovorio mu je Poslanik, „ovo što govorim vi ništa bolje ne čujete od njih, samo što oni nisu u stanju odgovoriti!“
Od Poslanika se, također autentičnom (sahih) predajom, prenosi hadis u kojem se kaže „da umrli čuje bahat obuće onih koji su ga ispraćali, kada odlaze od njega“.
Poslanik, alejhisselam, je propisao svome ummetu da „kada nazovu selam stanovnicima kabura, to učine na način na koji se obraćaju živima; da reknu:
Es-selamu ‘alejkum, dare qawmin mu’minin (Mir neka je na vas, kućo naroda vjerničkog!).“
Prema tome, radi se o obraćanju nekome ko čuje i razumije govor. U protivnom, ono ne bi imalo smisla i bilo bi nesuvislo, poput obraćanja nečemu nepostojećem i neživom.
Prvi muslimani se o ovom pitanju nisu razilazili.
Brojne su predaje od njih u kojima stoji da je umrli svjestan posjete živog, i da joj se obraduje.
Ebu el-Dunja, u svojoj knjizi Kitab el-qubur – poglavlje ‘Umrli su svjesni posjete živih’ – kaže: „Od hazreti ‘Aiše prenosi se da je Božiji Poslanik, alejhisselam, rekao:
‘Nijedan čovjek ne posjeti mezar svojega brata i ne posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i ne uzvrati mu (selam, govor), sve dok ne ustane!’“
Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao:
„Kada čovjek prođe pored kabura svog brata kojeg je poznavao i nazove mu selam, ovaj mu selam uzvrati i prepozna ga. Ako pak prođe pored kabura nekog koga nije poznavao i selam mu nazove, ovaj mu uzvrati na selam!“
Kako vidimo, život se nastavlja i poslije života, čak i intenzivnije zato što dušu više ne sputavaju tjelesni okovi.
