Vodič Kroz Duhovno Poboljšanje
U susret nam dolazi blagoslovljeni mjesec ramazan, mjesec milosti, oprosta, spasenja. Također, to je mjesec u kojem vjernik ima priliku da radi na sebi više, bolje i kvalitetnije nego ikad.
Nažalost, većina nas se prepušta Allahovoj milosti bez značajnijeg truda kako bi se ta milost bar malo zaslužila. Da bi se milost zaslužila valja raditi na sebi, svojim navikama, manjkavostima pa čak i mislima.
Nije rad na sebi prejedanje poslije cjelodnevnog posta. Nije rad na sebi spavanje tokom cijelog dana kako bi izbjegao teškoću posta. Nije rad na sebi gledanje kojekakvih serija sa kvaziislamskim sadržajima koji će te odvojiti od iskrenog i istinskog ibadeta. Nije rad na sebi sijelo poslije teravije do sehura. Ništa od navedenog se ne može nazvati ozbiljnim duhovnim pregnućem za kojim naše srce i duša vapi tokom cijele godine nadajući se da će se bar za ramazan nahraniti i napojiti sa ove jedinstvene duhovne trpeze, što ramazan zaista i jeste.
A da li sebi uskraćujemo tjelesne užitke i zbog čega drugog, osim kako bismo si dopustili doživljaj duhovnih užitaka?! Kako doživjeti nešto novo u ramazanu, što prije nismo imali priliku iskusiti?
Priprema za Ramazan: Mjesec Milosti i Oprosta
Prije svega, odmah po nastupanju ramazana treba teobu učiniti, odnosno vratiti se u Allahovo okrilje, kao što se djeca zalete u majčino krilo, pogledajući zaštitu, utjehu i blagi pogled uz mehki zagrljaj.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, opisujući koliko se Allah raduje tvojoj tevbi, kaže: “Allaha više raduje tevba nego čovjeka koji u pustinji izgubi svoju jahalicu sa svom opskrbom na njoj, pa kad bude siguran da će ga u pustinji zadesiti smrt, ode do jednog drveta, povuće se, pa zaspe, nakon što se probudi, ugleda je iznad svoje glave, jahalicu. Toliko se jako obraduje da kaže: “Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj Gospodar.“
Toliko smo puta učinili nešto sa čim Milostivi sigurno nije bio zadovoljan a ipak nas nije osramotio pred svijetom, zar nije vrijeme da sada obradujemo svoga Gospodara, neka se raduje našoj tevbi, pokajanju i bježanju u Njegovo krilo.
Njegova radost će nam biti garancija za uspješan rad na sebi tokom ramazana. Osjetićemo mi to Allahovo veselje u svome srcu. Onda kada se oslobodimo tereta griže savjesti za učinjeno, tada ćemo osjetiti lahkoću i zahvalnost za dobrodošlicu u okrilje Njegove milosti.
Razumijevanje Prirode Grijeha: Energija Namjere i Duhovna Odgovornost
Prije svega, treba razumjeti šta je to što mi zovemo grijehom. Ako bismo govorili savremenim jezikom, mogli bismo reći da svako djelo ima svoju energiju. Tako dobro djelo donosi činitelju tog djela pozitivnu energiju a loše djelo donosi svome počinitelju negativnu energiju. Zbog toga se osjećamo lijepo kad uradimo nešto dobro i loše kad uradimo nešto što nije dobro.
Ako ćemo ići malo dalje, onda ćemo se sjetiti da ljepota ili ružnoća samog djela dolazi iz nijeta, odnosno namjere. Sada možemo reći da pozitivnu ili negativnu energiju dobijamo zbog namjere koja je povezana sa srcem i razumom. Upravo zbog toga ko naumi učiniti dobro djelo, piše mu se dobro čak i ako ga ne učini. Zašto?
Pa zato što je već svojom namjerom širio pozitivnu energiju.
Sa lošom namjerom je malo drugačija situacija. Allah je rekao da će nas pozvati na odgovornost i za javno iznesene stavove ali i za ono što nosimo u sebi.
“Pokazivali vi šta je u dušama vašim ili skrivali, Allah će vas za to pitati”. Bekara 284
Svi znamo da ono što tajimo u sebi nije uvijek najljepše. I te naše tajne i skrovite želje i namjere također šire nekakvu energiju, najčešće negativnu.
Ali, ta vrsta energije, iako postoji, Allahovom milošću je neutralisana, pa onaj ko naumi učiniti nešto što ne valja pa ne učini, neće mu se pisati u grijeh iako je iz sebe emitirao određenu negativnu energiju. Allah tu vrstu energije neutrališe svojom milošću.
A šta se dešava kad naumimo učiniti nešto što nije dobro i zaista učinimo to, pri punoj svijesti i namjerno?
Onda dolazi do određenih poremećaja u prirodnom toku stvari. “Belaj dolazi samo zbog grijeha, a odlazi samo zbog pokajanja“, kaže se u jednom hadisu.
Harmonija Prirodnih Zakona: Čovjek, Grijeh i Povratak Ka Redu
Postoje prirodni zakoni za ljude i prirodni zakoni za životinje. Prirodni zakoni za životinje su ugrađeni u njihove reflekse i one po njima refleksivno djeluju. Zato u životinjskom svijetu postoji savršeni balans.
Prirodni zakoni za ljude nalaze se u Objavi i srcu čovjeka. Zbog pohlepe, strasti i slobodne volje čovjeku je otežano djelovanje po ljudskim prirodnim zakonima. Zato ih često krši remeteći ustaljeni prirodni poredak.
To kršenje prirodnog poretka zove se grijeh. Zbog tog kršenja prirodnog poretka ili grijeha dolazi do nestabilnosti u i oko čovjeka. Nestabilnost ili poremećaj koji se tada događa zove se belaj ili iskušenje. Takvo iskušenje direktno utiče na izvršioca grijeha a nerijetko i na druge, kojima je to opet na drugačiji način iskušenje zbog njihovih grijeha.
Da bi se sve vratilo kako je bilo (ili kako bi se anulirale daljne posljedice) potrebno je vratiti se u početno stanje prije kršenja prirodnog poretka. Vraćanje se zove teoba ili pokajanje. Vrši se najprije tamo gdje je sve počelo, u duši čovjeka. Kada se tu sve popravi i ispravi, ispravlja se i u okolini čovjeka. Teobom ponovno nastaje prirodni tok i poredak stvari.
“Zato, Ne pravite nered na Zemlji, kada je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost je Allahova, doista, blizu onih koji dobra djela čine.” E’arāf, 56.
Postulati Pokajanja: Ključevi Za Vraćanje Ka Allahovoj Milosti
Prilikom pokajanja ili vraćanja svojoj prirodi treba imati na umu određene zaboravljene postulate koji se ne spominju često a krucijalni su za kvalitetan bijeg od Allaha Allahu, odnosno od Allahove srdžbe Allahovoj milosti i blagosti.
Postulat 1.
“Sva djeca Ademova griješe, a najbolji grješnici su oni koji se najviše kaju“, Muhammed alejhisselam
Mi smo ovdje kako bismo spoznali svoje slabosti i radili na njima. Slabost prepoznajemo u grijehu a spasenje u uzdizanju iznad tog grijeha. Stvoreni smo za nešto veće, osaburiti od grijeha znači odgoditi užitak zarad višeg cilja.
Postulat 2.
Bez dobrog grijeha nema dobre tevbe (pokajanja).
Čest je slučaj, pogotovo kod vjerskih praktičara, da se tokom vremena čovjek navikne na redovne ibadete i islamski način života, kloneći se velikih vidljivih grijeha, ne obraćajući pažnju na one nevidljive, tajne grijehe. Zbog toga pomislimo da zapravo i nemamo nekog velikog grijeha zbog kojeg bismo se trebali često ili mnogo kajati. Postanemo uobraženi i počinjemo druge, vidljive grješnike, gledati sa visoka.
To je temelj oholosti i uobraženosti a oholost je jedan od najvećih grijeha. U tom slučaju, najbolji lijek za tu vjersku uobraženost je upravo počiniti javni grijeh koji će te u tvojim očima vratiti među normalne, ponizne ljude. Zato se i kaže da bez dobrog grijeha, nema dobrog pokajanja u smislu da čovjek učini grijeh koji će ga odvesti u džennet.
Neki učeni i pobožni ljudi iz prvih generacija govorili su: ”Zaista čovjek nekada uradi grijeh pa ga on uvede u Džennet, a nekada uradi dobro djelo pa ga ono uvede u Džehennem.” Na pitanje, kako je to moguće, odgovorili su: ”Kada vjernik učini grijeh, čim ga se sjeti zaplače, iskreno se kaje zbog grijeha i ponizno moli Allaha za oprost. Tada kod njega nestaje oholosti i samodopadljivosti, i to iskreno kajanje ga odvede u Džennet. Dok drugi učini dobro djelo i stalno o njemu priča, veliča ga i oholi se zbog tog djela, sve dok ga to ne odvede u Džehennem.”
Postulat 3.
“A zatim im Allah oprosti pa se oni pokaju” Tevba 118
Ovaj ajet u srca pokajnika ulijeva toliko ljubavi da pokajnik jednostavno više ne pomišlja da se vrati u staro stanje. Većina nas misli da se mi pokajemo Allahu, a zatim On prima naše pokajanje i oprašta nam. Međutim ovaj ajet nam govori drugačije. Niko od nas se ne može pokajati prije nego nam Allah oprosti. Znači, najprije nam bude oprošteno, zatim osjetimo u svome srce potrebu za pokajanjem a onda nam to pokajanje Allah prihvata. Zato treba znati da ti je Allah već oprostio prije tvog pokajanja, da ti nije oprostio ti se ne bi mogao ni pokajati.
Postulat 4.
Kajanje i pokajanje ne znači osjećati krivicu, niti podrazumijeva želju za samooptuživanjem i samokažnjavanjem.
Pokajanje znači osjetiti svoju nemoć i slabost odnosno, Božju svemoć i snagu. Samo On nas može izbaviti iz naših zabluda i iluzija, samo On nas može sačuvati od šejtanskih spletki, mi mu se sami ne možemo oduprijeti. Slabost je utkana u naš genetski kod i nema potrebe osjećati se krivim više nego što jesmo iskrivljeni. Svoju energiju treba usmjeriti u disciplinu i strpljenje, a i to ne možemo bez Allahove pomoći.
“Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć.” Nahl 127
Allah nam naređuje nešto što ne možemo učiniti osim uz njegovu pomoć.
Postulat 5.
Kajanje znači prihvatanje sebe kao nesavršenog biće koje ima pravo pogriješiti.
Griješenjem mi spoznajemo svoje slabosti na kojima treba da radimo. Grijeh je uvijek prilika za popravak i usavršavanje, nikako povod za osjećaj beznađa.
Kajanje podrazumijeva rješavanje unutrašnjeg konflikta zbog kojeg dolazi do greške. Razrješenje unutranjeg konflikta dovodi do zrelijeg pogleda na sebe, život i okruženje kao i do pshihičkog, mentalnog i duhovnog rasteterećenja, rasta i slobode.
Poslanik alejhisselam kaže: “Ko se mnogo kaje, Allah mu dâ iz svake teškoće izlaz, od svake brige razrješenje i dâ mu nafaku odakle se i ne nada.”
“Ljudi će poželjeti da su što više grijeha učinili”. “Kako to, Allahov poslaniče”, upitaše ashabi. On odgovori: “Allah će njihova loša djela u dobra promijeniti”. Furkan 70
