Muslimani u Bosni i Hercegovini treba da znaju da metodologija ocjenjivanja hadisa kakav je danas raširen nije metodologija hanefijskog mezheba.
Hanefijski mezheb je prvi i najstariji od svih mezheba, samim tim, vremenski najbliži Poslaniku, alejhisselam.
Današnja metodologija (koja hadis ocjenjuje sa sahih, hasen, daif itd.) kasnije je prihvaćena od strane uleme šafijskog, hanbelijskog mezheba i učenjaka hadisa.
Poznati hanefijski stručnjak, pravnik i mufessir, el-Džessas, (917-981) je rekao:
“Ne poznajem nikoga od hanefijskih pravnika koji prihvata način i metodologiju muhaddisa u njihovom ocjenjivanju hadisa.”
To znači da mi, pripadnici hanefijskog mezheba, imamo vlastitu metodologiju u prihvatanju i odbijanju određenog hadisa koja se totalno razlikuje od metodologije koja je danas raširena.
Na čemu se onda temelji hanefijska metodologija ocjene hadisa?
Hanefijska metodologija ocjene hadisa se temelji na djelovanju po hadisu, općoj prihvaćenosti (القبول) i smislu odnosno značenju (المعنى), za razliku od metodologije muhaddisa koja se temelji na ocjeni prenosilaca hadisa.
Po njihovoj metodologiji, ako su svi ljudi u lancu prenosilaca pouzdani, onda je i hadis ispravan.
Terminologija kojom se hadisi ocjenjuju riječima sahih i daif, je nastala 200 godina poslije hidžre.
U hanefijskom mezhebu, fikh i hadis uzimamo od Ebu Hanife, dok je Ebu Hanife uzimao fikh i hadise od ashaba i tabiina direktno.
Evidentno je da u našem slučaju nema lanca prenosilaca zato što je Ebu Hanife uzimao fikh i znanje direktno od ashaba.
Između Ebu Hanife i poslanika je često samo jedan čovjek, ashab, samim tim nije ni bilo potrebe za ocjenom ljudi zato što su oni od kojih je Ebu Hanife uzimao znanje svi bili pouzdani.
Vratimo se na hanefijsku metodologiju koja se temelji na rasprostranjenosti djela i smislu odnosno značenju. Šta to znači?
To znači da, ako su velikani prije Ebu Hanife radili po određenom hadisu, taj hadis je ispravan.
Naprimjer, neki hadis je prihvaćen od strane Hazreti Ebu Bekra, Hazreti Omera, Hazreti Alije, velikana iz generacije tabiina, (a svaki od njih je bio samostalni mudžtehid), njihovo prihvatanje nekog hadisa i djelovanje po njemu je dokaz ispravnosti određenog hadisa.
Što se tiče smisla i značenja, to znači da određeni hadis mora da se slaže u svom smislu sa Kur’anom i ostalim hadisima na istu temu. Ako hadis ispunjava ove uslova, taj hadis se po našem mezhebu smatra ispravnim.
Naprimjer, jedan hadis govori o određenoj temi. Ako se taj hadis po svom smislu i značenju slaže sa ostalim hadisima i sa kur’anskim principima, taj hadis je ispravan.
Međutim, ako jedan hadis govori o određenoj temi na jedan način a svi ostali hadisi na drugi način, to znači da je taj hadis problematičan i zahtijeva dublju analizu.
Zato je hanefijama smiješno, da ne kažem blasfemično, kada se neko poziva na valorizaciju, tj. ocjenu nekog hadisa od strane Albanija koji je umro 1999. godine.
To je ukratko objašnjenje metodologije ocjene hadisa po hanefijskom mezhebu.
