Nikad pripadnik šafijskog mezheba nije rekao za pripadnika hanbelijskog mezheba da je novotar.
Također, ulema malikijskog mezheba je uvijek respektovala ulemu hanefijskog mezheba.
Ulema ova četiri mezheba nikada se nije međusobno optuživala za širk i bid’at već su, uz veliki respekt, međusobno razgovarali i sarađivali na iznalaženju rješenja za životne probleme sa kojima su se muslimanski narodi suočavali.
Iskrenim trudom, intelektualnim naporom i sa osjećajem milosti prema ljudima, ulema četiri mezheba je uspjela hizmetiti muslimanskim narodima stotinama godina.
Kadije ili sudije koji su dolazili iz ove četiri pravne škole brinuli su se da se sprovode Allahovi propisi što pravednije štiteći intencije odnosno ciljeve šerijata, da se zaštiti ljudski život, imetak, porodica, čast, i vjera.
Oni koji su izvan ove četiri ehli-sunnetske škole, njih 2% možemo prepoznati upravo po odsustvu respekta, optuživanju velike većine muslimana za širk i novotarije, agresivni pristup, pomanjkanje osnovne kulture, često proklinjanje neistomišljenika, uvrede i ismijavanje, odsustvo tolerancije i siromaštvo u verbalnom izražavanju, površnost u razumijevanju i ubjeđenje da je samo njih 2% na istini, kako oni to vole reći zanemarujući da je Allah Istina, a da su ostali 98% u zabludi.
Njihova jedina stručnost se ogleda u izmišljanju šerijatskih pravila i propisa preko kojih će nekoga izvesti iz vjere, naprimjer: dužnost je reći za kafira da je kafir, a ko ne kaže za kafira da je kafir, i sam je kafir.
Samo to jedno pravilo je pogazilo svih pet ciljeva šerijata, pa su muslimani ubijani, njihove žene porobljavane, imanja pljačkana, čast skrnavljena a prije svega toga, udarano im je na vjeru tako što su bivali optuženi za širk i kufr.
A upravo to izmišljeno pravilo je demaklov mač iznad sljedbenika ove ideologije, kad bi samo razmislili.
