Pitanje iz naslova je retoričko što znači da služi za analizu i provjeru. Svi smo mi izloženi širku, da nas Allah sačuva i sakloni od tog zla, i kraj svakog od nas je u Allahovim rukama.
Međutim, ukoliko se muslimani budu držali pravila koje postavlja akaidska nauka iz eš’arijsko-maturidijske škole i pravila tesavvufskog naučavanja, jednostavno će biti nemoguće krenuti putem mnogoboštva, po bilo kojem osnovu.
Pokušat ćemo objasniti to na jednostavan način.
U vjerovanju ehli sunneta postoji pravilo koje glasi:
السبب ما يحصل الشيء عنده لا به
Posljedica se ne dešava preko uzroka, već uz uzrok.
To konkretno znači sljedeće: Ne prži vatra sama po sebi, već je Allah taj koji čini da se uz vatru nešto prži i gori. Vatra je samo prividni uzrok dok je istinski činilac Allah Uzvišeni.
Ne siječe nož svojom oštricom, nož je samo prividno uzrok dok je stvarni činilac rezanja Allah Uzvišeni.
Ovo učenje je uzeto iz riječi Allaha, Uzvišenoga, i Poslanika, alejhisselam.
Allah Uzvišeni kaže:
8:17
فَلَمْ تَقْتُلُوهُمْ وَلَـٰكِنَّ ٱللَّهَ قَتَلَهُمْ ۚ وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَـٰكِنَّ ٱللَّهَ رَمَىٰ ۚ وَلِيُبْلِىَ ٱلْمُؤْمِنِينَ مِنْهُ بَلَآءً حَسَنًا ۚ إِنَّ ٱللَّهَ سَمِيعٌ عَلِيمٌۭ ١٧Njih niste ubijali vi, nego Allah; i nisi ti bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao -Allah je, zaista, Onaj Koji sve čuje i Onaj Koji sve zna.
Allah, Uzvišeni, potvrđuje da je Poslanik alejhisselam bacio koplje, ali samo prividno. On, Uzvišeni, nas podučava da je On onaj koji je istinski bacio, odnosno da je On, Uzvišeni, stvarni uzrok ovog djela.
Na drugom mjestu Allah, Uzvišeni, kaže:
56:63
أَفَرَءَيْتُم مَّا تَحْرُثُونَ ٦٣Kažite vi Meni: šta biva s onim što posijete?
56:64
ءَأَنتُمْ تَزْرَعُونَهُۥٓ أَمْ نَحْنُ ٱلزَّٰرِعُونَ ٦٤Da li mu vi dajete snagu da niče, ili to Mi činimo?
Bukvalan prijevod: “Da li vi to sijete ili smo Mi Sijači”.
Allah Uzvišeni nas ovdje podsjeća na to da smo mi samo prividno sijemo sjeme a u stvari je On taj koji to radi.
Ko je ovdje uzročnik? Prividno zemljoradnik ali u stvarnosti Allah, Uzvišeni.
Taj stav je potvrđen i hadisom odnosno zikrom kojeg svi znamo, a u kojem Poslanik, alejhisselam, kaže:
„Što više govori: Lā havle vela kuvvete illā billāhil-‘alijjil-‘azīm, jer je to džennetska riznica.“
(Nema promjene niti ima moći osim uz Allaha, Uzvišenoga, Veličanstvenoga)
Uz ove i još mnogo drugih ajeta i hadisa, eš’arije su ustanovile da se posljedice ne dešavaju iz prividnog uzroka, nego uz uzrok, a da je Uzrok svih uzroka ili istinski Uzrok svega što se dešava Allah, Uzvišeni, tako da u cijelom postojanju ne postoji nikakav drugi uzročnik svega osim Allaha Uzvišenog.
Primijenimo ovo pravilo na mrtve, ili evlije koji su preselili, ili na poslanike, ili čak na Prvaka svih poslanika, alejhisselam, i upitajmo: da li je Poslanik alejhisselam, izvor pomoći ili koristi ili štete?
Odgovor je: NE!
Allah je taj koji je izvor pomoći, koristi ili štete. A šta je Poslanik onda? Poslanik je sebeb, uzrok! Ali veličanstveni uzrok, uz kojeg dolazi neizmjerno dobro od Allaha.
Koliko je on, alejhisselam, veličanstven uzrok pokazuju nam ajeti u kojima se kaže:
78:38
يَوْمَ يَقُومُ ٱلرُّوحُ وَٱلْمَلَـٰٓئِكَةُ صَفًّۭا ۖ لَّا يَتَكَلَّمُونَ إِلَّا مَنْ أَذِنَ لَهُ ٱلرَّحْمَـٰنُ وَقَالَ صَوَابًۭا ٣٨Na Dan kada Duh i meleci budu u redove poredani, oni neće govoriti. Govorit će samo onaj kome Svemilosni dozvoli, a istinu će reći.
Na dan kada će sve prividne uzročno-posljedične veze biti prekinute, svi prividni uzroci će nestati, ostaće samo jedan jedini, najčasniji sebeb za spas a to je Poslanik, alejhisselam.
“Govorit će samo onaj kome Svemilosni dozvoli, a istinu će reći”, tj. samo će Poslaniku, alejhisselam, biti dozvoljeno da govori i istinu će govoriti.
Kako može, nakon svega predstavljenog, sljedbenik ove škole akaida biti optužen za širk? Kako može vjerovati da jedan čovjek, ili bilo koje stvorenje može biti izvor pomoći ili podrške?
S druge strane, vehabijska skupina smatra da je Poslanik alejhisselam mogao koristiti dok je bio živ a kad je preselio ne može više biti od koristi. To je dvostruki grijeh, jedan je činjenje širka, vjerovanje da neko drugi osim Allaha može koristiti. Naravno, to je verbalno iskazivanje širka, za koje se ne presuđuje izlazak iz vjere zato što je u pitanju neznanje.
A drugi grijeh u vehabijskom iskazu je umanjivanje njegovog, alejhisselam, časnog položaja poslije preseljenja.
Što se tiče sufija, oni primjenjuju u svojoj životnoj praksi i načinu razmišljanja principe eš’arijsko-maturidijske škole. Sufija u cjelokupnom postojanju vidi samo Božije djelovanje, tako da sve što se dešava pripisuje direktno Allahovoj moći i djelovanju. Sufija ne vidi ništa a da prije toga ne vidi Allahovo djelovanje, ne vidi ništa a da poslije toga ne vidi Allahovu moć u tome. U svemu što vidi, sufija vidi Allahovu ljepotu, uzvišenost, dobrotu, milost itd.
Da li onaj koji u sebi nosi ovakvo vjerovanje i uvjerenje može vidjeti nečije djelovanje osim Božijeg djelovanja? Samim tim, ima li smisla takvog čovjeka optuživati za širk?
Poslanik, alejhisselam, je rekao:
“Bojim se za vas čovjeka koji će učiti Kur’an tako da će se njegov sjaj vidjeti na njemu i bit će pomagač Islama, a onda će ga napustiti, dignuti sablju na svog komšiju i optužiti ga za širk”
Rekoh (ashab koji je prenio hadis): Allahov Poslaniče, koji od njih dvojice je preči da bude mušrik, onaj koji optužuje ili onaj koga se optužuje?
“Onaj koji optužuje” – reče.
