Razmišljajući o kur’anskoj semiotici (nauci o znakovima i simbolima) shvatio sam da su simboli kojima se ljudi koriste od životnog značaja za pojedinca i narode.
Znak i simbol nadahnjuju čovjeka, daju mu snagu, pružaju mu utjehu i nadu, izazivaju u čovjeku emocije hrabrosti i neustrašivosti.
Pitam se u kakve simbole bošnjački narod gleda i kakve emocije iz njih crpi???
Iz simbola koji su Bošnjacima nametnuti i koje su Bošnjaci naivno prihvatili možemo crpiti samo osjećaj nemoći, slabosti, izgubljenosti, naivnosti, straha, gluposti itd.
Da Allah da džennet svim našim šehidima ali ne šalje istu poruku gazija Izet Nanić i rahmetli Ramo, kojeg četnici tjeraju da zove svoga sina na predaju.
Ramo je dobio statuu u našem glavnom gradu a ime gazije Nanića ne nosi ni ulica, škola, univerzitet, o kasarni da ne govorim. Svaka čast ponosnim krajišnicima koji čuvaju spomen na naše vitezove.
Ne šalje istu poruku cvijet Srebrenice i cvijet ljiljana.
Cvijet Srebrenice je, reći će neki, simbol našeg stradanja. Halali, al što će mi simbol stradanja osim ako ne želim zaradit na njemu, poput jevreja.
Meni treba simbol pobjede i spasenja a ne simbol stradanja i silovanja.
Svaka čast narodu Gradačca na poduhvatu u pravcu osnaživanja simbola koji nas hrani hrabrošću i ponosom.
Namjerno nam se poturaju simboli koji, kad ih pogledamo, u nama izazivaju osjećaj poniženosti i slabosti a potiskuje se sve ono što bi nas moglo podsjećati na to koliko dostojanstveni i ponosni na sebe možemo bit.
