Pred završetak objave Kur’ana, Poslaniku, alejhisselam, dolazi potpuni stranac. Niko ga u Medini nije poznavao. U bijeloj odjeći, čist, bez znakova putovanja na sebi, dolazi do Poslanika i pita ga: Reci mi, šta je to islam!?
Poslanik, alejhisselam, odgovara:
Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik, da klanjaš namaz, postiš ramazan, daješ zekat i hadždž obaviš, ako si u mogućnosti.
Čovjek u bijelom reče: Istinu govoriš! A šta je to iman?
Poslanik reče:
Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, objave, poslanike, sudnji dan i da sve što se dešava biva sa Božijom voljom i određenjem.
Šta je to ihsan? – upita stranac.
Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš. Ako ti Njega ne vidiš, znaj dobro da On tebe vidi!
Onaj koji je pitao bio je Džebra’il, koji je došao da kruniše svoju misiju dostavljanja objave i hizmeta čovječanstvu.
Iz onog što je opisano islamom nastaje pravna nauka, fikh, mezhebi itd. Islamska apologetika, akaidske škole, eš’arijska i maturidijska, nastale su izučavajući ono u šta treba vjerovati ili iman. Iz dijela hadisa koji opisuje ihsan, razvija se jedna od najbogatijih islamskih disciplina, danas poznata kao tesavvuf ili sufizam.
Duhovna Anatomija Čovjeka
Ihsan, koji se kod nas prevodi kao “dobročinstvo,” tezkijetun-nefs (čišćenje duše), tasfijetul-kalb (glačanje srca), sve su to termini koji označavaju istu disciplinu – nauku o duhovnoj anatomiji čovjeka. Ova nauka oživljava vjeru i vjersku praksu koju čovjek živi kroz vrijeme. Poznavanje dijela te nauke je stroga obaveza za svakog vjernika i vjernicu ponaosob.
Nije bitno kako ćemo imenovati ovu vrstu znanja, ali ono što je važno jeste da upravo to znanje pravi razliku između običnog vjernika i onog istinskog.
Zanemarivanje Tesavvufa i Njegove Posljedice
Sufizam se dugo vremena zanemaruje, a posebno ga vehabijsko učenje cilja kao nepoželjan. Kao rezultat toga, imamo pojavu muslimanskih ljuštura koje dezorijentirano tumaraju kroz, ne samo islamsko učenje, već i svoj vlastiti život bez unutrašnjeg kompasa.
Ne treba da nas čudi ni pojava formalizma među ulemom, niti mito i korupcija, nemoralni ugovori kod političara, problemi u porodicama, i to sve kod osoba koje se izjašnjavaju kao muslimani. Oni možda idu na hadždž i umru po nekoliko puta, koriste poštapalice poput inšallah, subhanallah, elhamdulillah, mašallah, ali to za njih apsolutno ništa drugo ne predstavlja.
Sve su to posljedice zanemarivanja sufijskog učenja, iz kojeg je ummet vijekovima crpio snagu. Svi veliki mudžahidi, borci i oslobodioci, bili su velike sufije. Sufije su bile najveća glavobolja svim stranim okupatorima. Nije čudo što je sufijsko učenje ciljano označeno kao nešto nepoželjno i heretično.
Lijek u Tesavvufu
Umjesto istinskih duhovnih uzora, danas imamo degenerisane pojave sa devijantnim idejama koje štete samo muslimanima. Imamo formaliziranu ulemu, političare odrođene od naroda, te nacionalno, vjerski, obrazovno i kulturno zapušten narod.
Puko suho znanje, u smislu skupljanja informacija, pa čak i sa ispravnim shvatanjem, ne garantuje čovjeku i postupanje po njemu.
Lijek za sve ovo se nalazi u izučavanju tesavvufa ili sufizma. Dosadašnje revolucije, demonstracije i ostali pokušaji promjene u društvu propali su zato što se na unutarnjoj ravni ništa ne mijenja. Sufizam traži najprije unutrašnju promjenu naravi čovjeka, a ispravna narav je najjači adut u borbi protiv svakog zla, pa i društvenog.
Zato je sufizam toliko opasan, i zato je toliko strelica upereno protiv te nauke.
