Uvijek je bilo Bošnjaka koji su svojoj vjeri pristupali krajnje ozbiljno i posvećeno.
Iako su nam turci donijeli islam nikad nismo bili nešto posebno privrženi tim osvajačima. Svoj islam smo njegovali a turskoj nepravdi smo se opirali.
Vjeru smo gajili i sve što imalo ima veze sa vjerom smatrali smo svetinjom.
Abdest se uzimao kako treba, učeći dove koje nisu propisane uz abdest ali ih je Poslanik, alejhisselam, itekako učio u drugim prilikama. Danas te abdeske dove ni na internetu ne možeš naći.
Vidimo to i po revnosti naših džematlija u obavljanju cjelokupnog namaza zajedno sa pritvrđenim i nepritvrđenim sunnetima.
Za ramazan se vežu posebni adeti i običaji, znamo mi dobro da oni nisu propisani šerijatom ali to činimo iz drugih razloga koji redukcionistički umovi ne poimaju.
Također imamo svoje običaje koji su vezani za odlazak hadžija na hadždž. Kao i svugdje u svijetu, tom prilikom se organizuju posebne manifestacije, čestitanja, dove jer, pobogu, ako to ne zaslužuje posebnu pažnju nas vjernika, onda ne znam šta zaslužuje.
I opet, sve je to u skladu sa Kur’anom i islamom.
Ono što neuki muslimani ne znaju, (jer da znaju ne bi bili, jelte, neuki) niti ih njihovi kvaziučitelji uče, jeste da su iskreni muslimani, širom muslimanskog svijeta, svoju vjeru ne samo praktikovali, nego su je doživljavali i proživljavali svojim srcima i dušama.
U naše biće smo ugradili ajet koji toliko sija ispred naših očiju da su neki jednostavno ostali slijepi na i od njega:
“Tako je to! Pa ko poštuje Allahova znamenja (propise) – znak je to bogobojaznosti srca.” 22:32
Upravo ovaj ajet nas dijeli na one čije je srce bogobojazno i one koji su u vjeri samo formalno.
Mi poštujemo arapsko pismo zbog Kur’ana, poštujemo arape zbog Poslanika, (druga stvar što smo po tom pitanju ispali naivni), poštujemo molitvu pa se molimo gdje stignemo, na livadama, u planinama, na izvorima zato što poštujemo Allahova stvorenja i Njegove blagodati, poštujemo hljeb pa se bojimo da će nas nimet proklet ako ga bacimo.
Tako poštujemo i svoje kurbane koje koljemo.
Poseban tretman kurbani imaju kod muslimana. Na poseban način se ophodimo, posebnom hranom kurban hranimo, na kurban se ne podvikuje niti se kurban psuje, sa poštovanjem i tekbirima se izvodi na klanje, i kad ga zakoljemo, klanjanjem dva rekata Allaha zamolimo da nam naš kurban od nas primi.
Poslanik, alejhisselam, je rekao:
“Ko lijepo i pažljivo uzme abdest, klanja lijepo dva rekata i zamoli Allaha za kakvu potrebu, Allah će mu je sigurno, prije ili kasnije, ispuniti.”
Znamo mi da do Allaha neće stići niti kurbanska krv niti kurbansko meso, već će stići bogobojaznost iz naših srca i grudi.
Ona ista bogobojaznost po kojoj se raspoznaju oni koji poštuju Allahova znamenja i propise. A kurban je i jedno i drugo.
