Zna se desiti da u našem javnom prostoru neki pjevač, glumac ili naučnik nešto kaže u vezi sa državom a onda ta izjava postane općeprihvaćena, popularna i viralna među bošnjačkom masom.
Odmah naš narod pomisli da ta osoba zaslužuje mnogo veće (o)vlasti, obavezno uz sugestiju da bi upravo ON trebao biti predsjednik države.
Drugi je problem što naš narod nažalost misli da još uvijek živi u Titovom vremenu pa mu je funkcija predsjednika države najmoćnija pozicija.
Naš narod zanemaruje činjenicu da mi nemamo predsjednika nego kolektivno predsjedništvo a pogotovo ne zna naš narod koje ovlasti ima član predsjedništva.
Ali, kao što rekoh, to je posve drugi problem.
Tako smo imali priliku slušati kako bi naš narod postavio za predsjednika države Enisa Bešlagića, Lanu Purdar, Laku Laković, Senada Hadžifejzovića (postoji i nekakva grupa na FB koja bi Senada Hadžifejzovića za predsjednika, najobičniji klikbejt) a pogotovo bi naš narod postavljao sebi za predsjednika nekoga ko nije Bošnjak ali eto progovori koju lijepu o Bosni.
Koliko je to težak i opasan sociološki poremećaj i do kojih granica to može tako ići pokazuje nam primjer Ukrajine.
Naime, aktuelni ukrajinski predsjednik Zelenski je zapravo, prije nego što je postao predsjednik Ukrajine, glumio u jednoj TV seriji upravo predsjednika Ukrajine.
Nakon toga lik se stvarno kandidirao za predsjednika i dobio je glasove. Danas znamo kroz šta Ukrajina i ukrajinski narod prolaze zahvaljujući glumcu (usput budi rečeno i narkomanu) na čelu države.
Naše društvo je toliko ogrezlo u beznađe da bilo ko ko išta pozitivno kaže o Bosni ili protiv političara, odmah biva krunisan kraljem Bosne.
A zapravo, ispravno bi bilo tražiti od ljudi da svako samo radi svoj posao.
Tako, glumci bi trebalo da pokazuju kako društvo može biti bolje, pjevači bi trebalo da svojim pjesmama oplemenjuju i podižu volju za životom kod naroda, naučnici bi trebalo da iznalaze rješenja za lakši život, vjerski službenici bi trebali da grade vjerski (a ne nacionalni) identitet kod naroda, kulturnjaci općenito bi trebalo da dižu nivo kulture naroda, sportisti bi trebalo da se bore za plasmane a političari da se brinu za prosperitet države i naroda.
Uglavnom umjesto da podržavamo ljude u tome što već rade da rade još bolje, mi bismo njih postavljali na mjesta gdje ne bi mogli pokazati svoje najbolje kvalitete a uz to sigurno ne bi mogli dati ono najbolje od sebe.
Već smo nažalost usvojili ideju da se politikom i vođenjem države i društva može baviti svaki čoban koji je dovoljno beskrupulozan i ni na kraj pameti nam nije da od čobana tražimo da čuva svoje ovčice što jest posao jednog čobana, već bismo radije postavljali druge, isto tako nedorasle za vođenje države na mjesto čobana.
Osoba koja treba da vodi državu i narod i da se brine za prosperitet društva treba da posjeduje sposobnost liderstva, integritet, viziju, sposobnost donošenja odluka, empatiju i sposobnost komunikacije. Uz to važni su pragmatizam, odgovornost i posvećenost javnom dobru.
Svi ostali, koji ne posjeduju ove osobine, ne treba da se kreću u političkoj orbiti našeg društva.