Hutbu održao Dr. Muhammed Seid Ramadan el-Buti 30.12.1994. godine
Uobičajeno je da u ove dane svake godine govorimo o veličanstvenom Isra’u i Miradžu, koji je Allah odredio za svog poslanika Muhammeda, neka je Allahova milost i mir s njim i njegovom porodicom. Govorili smo o ovom događaju u ovim danima dok smo bili puni nade; nade koju smo jasno vidjeli pred sobom u buđenju muslimana u svim dijelovima svijeta, na istoku i zapadu. Buđenje koje je imalo za cilj obranu islama, brigu za islamska prava i vraćanje onoga što je oduzeto od zemlje. Razgovor o Isra’u i Miradžu bio je praćen buđenjem islamskog osjećaja koji teži vraćanju prava i vraćanju zemlje.
Ali ove godine, kada želimo govoriti o lekcijama Isra’a i Miradža, nalazimo se u stagnaciji umjesto napretka. Primjećujemo oko nas mnoge ruke koje se podižu u znak predaje pred stanjem koje vidimo oko sebe, bilo da se okrenemo desno ili lijevo.
Kako da duša, srce i um budu usklađeni u razgovoru o ovom velikom svetom događaju? Kako se čovjek može osjećati dok tone u moru stida pred Allahom, gledajući kako većina muslimana oko njega povlači se i napušta amanet koji im je Allah, Svemogući i Veličanstveni, povjerio, podižući ruke kapitulacije umjesto ruku punih snage i oružja kojim su muslimani krenuli u borbu samo za povrat prava i svetinja, ništa više od toga? Čovjek treba da osjeti stid, i zaista osjećam stid prema Allahovom prisustvu dok govorim o lekcijama Isra’a i Miradža.
Islam je religija mira. Zar postoji jasniji i jači dokaz od imena “selam”, od imena “islama”?
Zar ne primjećujete, moja braćo, kako se ruke oko nas sve više podižu u predaji? Svake sedmice čujemo nove vijesti, često čujemo da je nova država, ne kažem da je povjerovala u mir, već se predala. Neprijatelj ne odustaje od svojih pozicija, a Jerusalem, o kojem govorimo povodom Isra’a i Miradža, spava. Neprijatelj i dalje vlada svojom tiranijom i nepravdom, i dalje tvrdi da njegova ruka neće napustiti ovu svetu islamsku zemlju. Zatim nas poziva da se ipak pomirimo; poziva nas da prihvatimo njegovu odluku. To je pravi prijevod riječi “mir”, bez obzira dolazi li iz Amerike ili iz Izraela. To je poziv na prihvatanje njegovih odluka. Njegova ruka neće napustiti naše svetinje, koje su posjed islama, i njegova vlast neće se smanjiti nimalo, a njegova naselja će ostati ista. “Ipak, dođite pa se pokorite našoj odluci”, a muslimani oko nas i dalje podižu ruke u odgovoru na ovaj poziv. Kako da govorimo o Isra’u i Miradžu? I kako da se okrenemo prema Poslaniku, neka je Allahov mir i blagoslov na njega, dok smo umrljani sramotom zbog ovog povlačenja i zbog ove strašne stvarnosti koju živimo?
Jučer sam vam rekao, moja braćo: Islam je religija mira. Zar postoji jasniji i jači dokaz od imena “selam”, od imena “islama”? Zar postoji jasniji dokaz od Allahove riječi:
“O vi koji vjerujete, uđite potpuno u mir i ne slijedite korake šejtana, on vam je zaista otvoreni neprijatelj.”
Ako tražite onoga ko istinski uspostavlja mir na zemlji, pogledajte islam i muslimane, i pogledajte istoriju islama koja govori o iskrenosti islama i muslimana u uspostavljanju temelja mira na zemlji. Ako bismo htjeli otvoriti dosije istorije da istaknemo činjenice koje to potvrđuju, priča bi postala previše duga, ali islam koji poziva na mir naučio nas je kako da posadimo sjeme mira na najvišim nivoima svijeta. Taj islam naučio nas je da se mir može uzgajati samo u klimi pravde. Gdje god postoji pravda, mir mora procvjetati na toj zemlji, a gdje god nedostaje pravde, mir će uvehnuti, što se obično događa na mjestima tiranije, nepravde i agresije.
To je istina, tako nas je naš islam naučio, i tako su muslimani postupali prije. Kada su posadili sjeme mira, ono je procvjetalo iznad svih islamskih zemalja. Pogledajte istoriju, pogledajte krajeve koje je islam dotaknuo, gdje muslimane danas ubijaju, gdje se proliva nevina krv. Te su regije bile osjenčane islamom. Jesu li muslimani osjećali prijetnju od nemuslimana na tim teritorijama? Jesu li muslimani napadali kršćane i Jevreje i druge koji su bili među njima, bez obzira na boju kože, da bi ih istrijebili? Ne, nego su uspostavili pravdu u tim regijama. Gdje god je pravda cvjetala, mir je procvjetao, a gdje god je pravda izostala, mir je nestao. To je istina, i to je ono što nas naš islam uči, i to je naša misija i naša poruka. Ali kada pozivamo na to i kada koracima hrlimo ka tome, tada mi znamo da se biljka može uzgajati samo u odgovarajućem tlu. Može li se stablo uzgajati na stijeni? To nije moguće, a odgovarajuće tlo za mir je tlo pravde. Gdje je pravda?
Svaki put kada govorim o problemima muslimana, zapravo govorim o Bosni i Hercegovini kroz to. Svaki put kada govorim o razdorima među muslimanima, govorim o tragedijama Bosne i Hercegovine, Čečenije i drugih.
Neprijatelj se ukorijenio na našoj zemlji, širi svoju teritoriju tiranije i nastavlja uspostavljati svoja naselja koja je otuđio od muslimana, i dalje tvrdi, dan za danom, da se muslimanski Jerusalem neće vratiti u ruke muslimana… Kako očekivati da će ta tiranija biti polje za uzgoj mira?
Da, oko nas ima onih koji se predaju, i molimo Allaha da ta predaja ne razvali našu zemlju, koja je blagoslovljena zaštitom Allaha. Ali ovi poraženi nisu oni kroz koje govori istorija, nikada. Ovi koji su se predali će propasti, i iza njih će ostati muslimani, ali oni muslimani koji su predani Allahu, predani Allahovoj vjeri, predani Allahovom autoritetu i Njegovoj naredbi. Kada govore, govore u ime Allaha, a kada djeluju, djeluju po Allahovom zakonu. Stoga, ponižavajuća predaja ne može biti ogrtač za plemeniti islam. To se nikada ne može ostvariti na bilo koji način.
Ko su ti maloumnici? Ko su te kukavice? Ko vjeruje da Amerika i ostale tiranske zemlje kreiraju stvarnost mira? Ko to vjeruje? Kako može zapadni tiranin, koji uništava mir i pali ga u plamenu tog nepravednog i okrutnog rata u kojem muslimane ubijaju nevine, a zatim prodaju mir u našim zemljama, oni koji uništavaju mir tamo, kako mogu biti pravi predvodnici mira ovdje na Istoku? Kako možemo vjerovati da Amerika gleda dobronamjerno na te muslimane koje masakriraju u tim muslimanskim zemljama, a oni su nevini od svake greške, smjerni u svojim domovinama, želeći samo pravdu kojom se svijet obmanjuje, ne tražeći ništa više od određivanja svoje sudbine?
Jučer su nemuslimani tražili samostalnost, i Rusija ih je pustila. A ovi traže samo nezavisnost, ne žele ništa drugo, ne dominiraju, ne otimaju pravo od pravog vlasnika, ne nanose štetu, ne zatvaraju put prema svjetskom miru ni na koji način. Zašto ih onda ubijaju? Zašto ubijaju? Zašto uništavaju njihove domove, njihove gradove? Oni koji to rade ili podržavaju, to su isti oni koji nam prodaju mir ovde. Može li normalan čovjek povjerovati u to što se događa? Mir nije djeljiv, braćo. Osoba ili država koja želi da bude posrednik u trgovini svjetskim mirom mora biti zabrinuta zbog mira koji se tamo ruši bez ikakvog povoda i razloga. Rusija to radi kao da je jedina na svjetskoj pozornici. Gdje je Amerika koja šalje svoje izaslanike svake sedmice ili svake druge sedmice k nama da nas podstakne na mir? Zašto ne podstiču Rusiju na mir! Zašto ne podstiču te kriminalce da zaustave svoj masakr nevinih ljudi koji nisu oteli ničiju zemlju, nisu oteli ničiju svetinju! Nisu oteli ničije pravo ni na koji način. Zašto Amerika ne zna za mir tamo kao što nas uči ovdje?
Rečeno mi je: Zašto ne govorim o patnjama muslimana u tim zemljama u vazovima, dersovima i slično? Rekao sam: Zar sam ikada šutio o problemu muslimana u tim zemljama da bih se vratio i govorio nakon šutnje? Svaki put kada govorim o problemima muslimana, zapravo govorim o Bosni i Hercegovini kroz to. Svaki put kada govorim o razdorima među muslimanima, govorim o tragedijama Bosne i Hercegovine, Čečenije i drugih. Onaj ko želi da govori o patnjama muslimana mora znati kako planira da govori o tim patnjama, upravo kao što su naši neprijatelji planirali te patnje, neprijatelji koji razaraju mir tamo i pokušavaju da unište islam iz korijena tamo. Šta su uradili prije toga? Raskinuli su nas u dijelove, napravili svaki dio da stoji na straži protiv drugog dijela, podstakli su i oživjeli suprotnosti i kontradikcije među muslimanima u svakom islamskom gradu, primijenili ono što nalaže izveštaj Nacionalnog bezbjednosnog savjeta SAD iz 1992. godine, koji kaže da treba podsticati suprotnosti među muslimanima u svakoj islamskoj zemlji kako bi se njihove snage oslabile.
Kada govorim, pozivam sinove svoje zajednice i mog naroda da se ujedine i okončaju ovu raspravu, da prekinu sukobe i vrate se kao jedan narod, da primijene riječi Allaha:
“I budite poslušni Allahu i Poslaniku Njegovom, i nemojte se svađati da ne oslabite i ne izgubite snagu svoju.”
Inače, muslimani će postati zalogaji hrane, a neprijatelji muslimana će se hraniti tim zalogajima. Svaki musliman zna ovu istinu, čak ni oni najmaloumniji je ne mogu zanijekati.
Na taj način govorim o problemima Bosne i Hercegovine, a ne da uzmem tespih i da ponavljam “Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina.” Ne govorim o patnjama muslimana tamo tako što bih poticao emocije kod muslimana ovdje i preusmjeravao ih u plamen pa kada me pitaju što činiti, moj odgovor da bude: raspaljujem emocije. Mnogi govore o patnjama muslimana na takav način, ali to nije pravi put. Pravi put je da govorim o metodologiji kojom treba krenuti kako bi se riješili problemi muslimana tamo.
Zaista, zaklinjem se Bogom, a nema boga osim Njega, da kada bi danas muslimani bili solidarni na svim nivoima, kako među narodima, tako i među islamskim grupama i zajednicama, i među vladarima i liderima, ti zlikovci se ne bi usudili da urade šta su uradili, da počine ovo zlo i ovaj masakr među muslimanima tamo. To znaju oni koji znaju, a ne znaju oni koji ne znaju. Ali kada smo se podvrgli tim planovima koji su se osmislili u mraku zapada tamo, i kada smo se poslušno pokorili njihovoj volji i postupcima, tražili su od nas da postanemo različite frakcije koje se sukobljavaju, rekli smo: “Da, postaćemo takvi”, i postali smo takvi.
Kada su tražili da muslimani, oni koji su se držali jednog užeta i išli jednim putem, pridržavajući se jednog zakona, kada su tražili od nas da postanemo suprotstavljene frakcije koje se sukobljavaju, gdje musliman kolje muslimana, rekli smo: “Da, evo nas, uradit ćemo to.” Kada smo odgovorili na te planove, rodile su se patnje muslimana u Bosni i Hercegovini, i oko nje, i prije nje. Ako želim govoriti o patnjama muslimana, moram ući kroz logičku kapiju za razgovor o tome, a ta logička kapija je ono što uvijek zagovaram:
Dragi muslimani, srušite barijere podjela među vama. Vratite se korijenima vaše jedinstvenosti i ostavite grane koje ste pretvorili u oružje, svaka grana zasebno, za muslimana da se koristi protiv svog muslimanskog brata. Kada govorim o Bosni i Hercegovini, pozivam muslimane, vladare i narode, da se ujedine. Ako ne mogu da se ujedine, neka ne dopuste da njihovo puko izražavanje solidarnosti postane taktika, već neka je učine šerijatskim zakonom i principom koji se ne može promijeniti. Inače, muslimani će postati zalogaji hrane, a neprijatelji muslimana će se hraniti tim zalogajima. Svaki musliman zna ovu istinu, čak ni oni najmaloumniji je ne mogu zanijekati. Ovo je riječ koju možemo izgovoriti povodom Israa i Miradža. Savjetujem sebi i svakom muslimanu da se dozovemo i da se naša braća ujedine, da primijenimo Allahovu zapovijed, da se držimo Njegove riječi:
“I ne budite oni koji su podijelili svoju vjeru i postali su sekte, svaka grupa s onim što ima zadovoljna.”
Ova poruka je danas, nažalost, primjenjiva na nas.
Original hutbe možete pronaći na stranici naseemalsham.com
