Fragment Iz Knjige Dr. Butija “Ljubav u Kur'anu”
Možda je najtačnija definicija ljubavi da se kaže: to je vezanost za nešto uživajući i tražeći utjehu u njegovoj blizini i osjećajući se usamljeno bez njega.
To je značenje koje primjećujemo u čovjekovoj ljubavi prema čovjeku. Ali nema sumnje da se ovo značenje ne odnosi na Boga, jer se Njemu, Svemogućem i Veličanstvenom, ne pripisuje traženje utjehe niti usamljenost, uzvišen je Bog iznad toga.
S druge strane, ako je Bog uzvišen iznad ljudske vrste ljubavi, to ne znači da možemo Njegovu ljubav, koja je potvrđena od Njega, tumačiti na način znaka i označenog ili uzroka i posljedice, kao kad bi neko rekao: Božija ljubav prema čovjeku je zapravo Njegovo zadovoljstvo ili oprost, ili to je počast kojom je Bog počastio ljudsku vrstu.
Ako ovako postavimo stvari otići ćemo u suprotnom smjeru od onoga kojim su hodili dobri prethodnici (selef) ovog ummeta na dva načina: jedno je tumačenje bez potrebe a drugo je negiranje Božijih osobina, od čega se ograđuju učenjaci, kako akide tako i tefsira.
Nema sumnje da spajanje značenja jedne riječi u Kur’anu sa značenjem druge, zasigurno objedinjuje oba (tumačenje bez potrebe i negiranje Božijih osobina) pogrešna tumačenja, od kojih je Božija Knjiga zasigurno čista.
Možda biste mogli reći: Pruži nam, onda, definiciju Božje ljubavi prema čovjeku u njenom pravom značenju, nezavisno od značenja milosti, praštanja, zadovoljstva i slično, daleko od svih sličnih ili srodnih značenja.
Odgovor je sljedeći: Mi definišemo Božiju ljubav prema čovjeku na isti način na koji definišemo ono što je On pripisao Svojoj Uzvišenoj Suštini, kao što su ruka, oko, uzvisivanje i dolazak … ovo je metod kome su dobri prethodnici (selef) težili. U tom smislu govorimo ovako: On, neka je slavljen i uzvišen, ima ruku kako je rekao, oko kako je rekao, i uzvisivanje kako je rekao, uz negiranje bilo kakve sličnosti ili poređenja Njegove suštine i atributa (sa stvorenjima).
Zatim ćemo reći ovako: Bog ima ljubav prema čovjeku onako kako je rekao o Sebi. Mi, govoreći o tome, ne pribjegavamo nikakvim tumačenjima, niti to pretvaramo u bilo kakvu sličnost, analogiju ili bilo koje drugo poređenje između Njega, Uzvišenoga, i Njegovih stvorenja.
Možda će neko reći: Vi sada govorite o ljubavi Božjoj prema ljudskoj rasi od njenog nastanka, prije nego što su joj propisane obaveze, i prije nego što se ljudska rasa podijelila na različite pravce i učenja, progresivna ili nazadna, ispravna i pogrešna. Ali, u Kur'anu ne nalazimo nikakvu obznanu o toj Božjoj ljubavi prema ovoj ljudskoj rasi. To je samo obznana o davanju počasti, o pripisivanju Bogu duha koji kruži u biću ovog stvorenja, o naredbi melekima da mu se poklone. Gdje je eksplicitna obznana Božje ljubavi prema čovjeku?
Odgovor je da su ovi oblici počasti samo rezultat nečega, čega? Nemoguće je, da to nešto, bude išta drugo osim ljubavi.
Neka vas isprazna filozofija ne navodi da pomislite kako se djela Svemogućeg Boga ne mogu pripisivati prethodnim uzrocima, i da su Njegovi postupci rezultat konačne sudbine i da je Njegovo predodređenje praiskonsko. To bi značilo da je Božja odredba da počasti čovjeka bez ikakvog naknadnog uzroka koji bi mogao dovesti do ljubavi, naprimjer.
Kažem: Neka vas ovakvo filozofiranje ne tjera u besmislen govor. Jedan od osnovnih principa islamskog vjerovanja, koji svaki musliman mora znati, jeste da su uzroci i posljedice uključeni u odredbu Svemogućeg Boga, tako da između njih nema, u vremenskom smislu, prije i poslije. Božja ljubav prema ljudskom rodu je vječna i iskonska, a vječna i iskonska je i počast koja je bila rezultat Njegove ljubavi prema čovjeku, i jedno i drugo je obuhvaćeno Božjim kada’-om, koji je zapravo znanje o tome šta će se sve dogoditi u budućnosti. Raspored koji vidimo između uzroka i posljedice je iskonski raspored za svakog od njih u isto vrijeme, to jest, Bog je, u svom predznanju i volji, odredio da jedan od njih bude uzrok drugom. Vremenski slijed i odvojenost između njih pojavljuje se samo pri stvaranju (događaja) i implementaciji (iskonskog znanja).
Jeste li vidjeli kišu koja pada s neba, čineći zemlju zelenom nakon nje? Ono što vidite u vremenskom slijedu između toga, realizira se i manifestuje pri stvaranju i implementaciji. Što se tiče iskonskog Božjeg znanja, oboje su određeni u Njegovom praiskonskom znanju, između njih nema nikakvog vremenskog razmaka.
Isto tako, Božja ljubav prema čovjeku je razlog za ukazivanje počasti tom čovjeku. Možda ćete vidjeti vremensko određenje između njih u svijetu realizacije i manifestacije, ali oni su vječni vječnošću Svemogućeg Boga u svijetu božanske volje i odredbe, i nijedno nije vremenski pozicionirano prije drugog. Vrijeme, zapravo, i ne postoji u Božjim odredbama i konačnim odlukama.
