Devet znakova za Faraona i njegovu vladajuću kliku
Iz Kur’ana pouzdano znamo da je Musau alejhisselam dato devet znakova koji su upućeni Faraonu.
وَلَقَدۡ ءَاتَيۡنَا مُوسَىٰ تِسۡعَ ءَايَٰتِۭ بَيِّنَٰتٖۖ فَسۡـَٔلۡ بَنِيٓ إِسۡرَٰٓءِيلَ إِذۡ جَآءَهُمۡ فَقَالَ لَهُۥ فِرۡعَوۡنُ إِنِّي لَأَظُنُّكَ يَٰمُوسَىٰ مَسۡحُورٗا
Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: “Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen” [Sura el-Isra:101]
وَأَدۡخِلۡ يَدَكَ فِي جَيۡبِكَ تَخۡرُجۡ بَيۡضَآءَ مِنۡ غَيۡرِ سُوٓءٖۖ فِي تِسۡعِ ءَايَٰتٍ إِلَىٰ فِرۡعَوۡنَ وَقَوۡمِهِۦٓۚ إِنَّهُمۡ كَانُواْ قَوۡمٗا فَٰسِقِينَ
„Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojavit će se bijela, ali neće biti bolesna – bit će jedan od devet znakova faraonu i narodu njegovu; oni su, doista, bili narod buntovni.” [Sura en-Neml:12]
Osim zmije i ruke u poglavlju “Bedemi” precizno se navodi još pet znakova koji su Faraonu govorili više nego ikome:
فَأَرۡسَلۡنَا عَلَيۡهِمُ ٱلطُّوفَانَ وَٱلۡجَرَادَ وَٱلۡقُمَّلَ وَٱلضَّفَادِعَ وَٱلدَّمَ ءَايَٰتٖ مُّفَصَّلَٰتٖ فَٱسۡتَكۡبَرُواْ وَكَانُواْ قَوۡمٗا مُّجۡرِمِينَ
Pa Mi na njih poslasmo i poplavu, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv- sve jasne znakove, ali su se oni oholili, a bijahu narod prestupnički. [Sura el-A’araf:133]
Sada pred sobom imamo sedam od devet znakova.
Oko dva znaka islamska ulema se podijelila pa imaju različita mišljenja.
U mislima većine je bilo rastavljanje mora i suša koja je nekoliko godina vlada Egiptom.
Kako god bilo, ono što nas interesuje jest kakva je veza između, naprimjer najezdom skakavaca ili krpelja, sa moćnim vladarom kakav je Faraon zasigurno bio?!
Ako ostale znakove pogledamo kroz kontekst u kojem simboli zmije i ruke upozoravaju na vrlo mogući katastrofalni završetak faraonskog „svemoćnog“ režima, možemo pokušati i ostale znakove osmotriti kroz istu prizmu.
Ne zaboravimo Faraonove riječi „ja sam vaš najveći gospodar“, zbog kojih se pokrenuo cijeli niz čudnih, nesvakidašnjih događaja.
Upravo te riječi su izmamile sve ostale znakove i upozorenja koja vrište svim svojim mogućim značenjima samo jednom istinom: ti NISI najveći gospodar!
Gdje je faraonska volja naspram poplava a znamo kako moćne i razorne mogu biti danas a kamoli prije?
U najezdi skakavaca koji po pravilu unište sve moguće usjeve, da li se uopće nazire Faraonova moć?
Šta Faraon, koji je „najveći gospodar“, može učiniti protiv tako sitnih ali nimalo bezazlenih stvorenja poput krpelja?
Kako može narediti žabama da se prekinu oglašavati, od kojih ni jedan pripadnik ljudskog roda danima ne može se odmoriti?
Gdje mu je njegova „ultimativna riječ“? Oni koji su bili u prilici živjeti u blizini nekog jezera punog žaba znaju vrlo dobro o kakvoj agoniji je riječ.
Krv, koja je simbol za ubijanje, jednom kada bespravno potekne, za sobom povlači osvetu koja vremenom postaje sve žešća, proždirući cijelo društvo poput živog blata.
Ko može zaustaviti oca u osveti svoga sina, ili ko može spriječiti mladića u punoj snazi da ne ubije deset ljudi sveteći se za smrt svoga oca, pogotovo u vremenu u kojemu je takva vrsta osvete bila koliko-toliko društveno prihvatljiva?
Gdje je tu snaga režima?
Svaki znak, koji je bio upućen Faraonu, izgleda da je imao samo jedan cilj: natjerati Faraona da javno povuče svoju tvrdnju, da se iskreno pokaje za kreiranje svog božanskog kulta ličnosti.
Međutim, znamo kakav je bio kraj.
Faraon je bio, i do kraja života ostao, žrtva samoobmane, samoljublja, egoizma, pohlepe, tvrdoglavosti i arogancije.
Tek kada mu je duša došla do grla, i kada se više ničije priznanje ne prihvata, tek tada uzvikuje: „vjerujem“!
Za njega veoma kasno, ali ne i za nas.
Mi gotovo uvijek, osim ako nas obuzme ravnodušnost, u ovim kazivanjima možemo gledati sadašnjost i prepoznavati sebe i okolinu.
فَٱلۡيَوۡمَ نُنَجِّيكَ بِبَدَنِكَ لِتَكُونَ لِمَنۡ خَلۡفَكَ ءَايَةٗۚ وَإِنَّ كَثِيرٗا مِّنَ ٱلنَّاسِ عَنۡ ءَايَٰتِنَا لَغَٰفِلُونَ
“Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje, da bi bio poučan primjer onima poslije tebe, ali mnogi ljudi su prema Našim ajetima i znakovima ravnodušni.” [Sura Junus:92]
Zaključak: dekodiranje Kur’ana semiotikom obogaćuje intelekt i duh
Nadam se da je ovaj kratki esej pokazao, bar nakratko, bljesak koji nam osvjetljava mogućnosti dostizanja semiotičkih prostranstava.
Sve što postoji u nama i oko nas, po slovu Kur’ana, trebalo bi da gledamo kao nekakav znak, znak koji ima da nas upozorava na životne opasnosti, nelagodnosti bez kojih nema života i s kojima bi trebalo da se suočavamo ali i znak koji bi trebalo da nas ugodno iznenadi svojom pojavom zato što možemo iz njega čitati neke radosne i veselije vijesti o nama samima a možda i životnim okolnostima koje nije uvijek lahko podnositi.
Kazivanje o Musau i Faraonu nam može odaslati bezbroj poruka, znanja i smjernica.
Poslije Faraona povijest nam nije ostavila nikoga poput njega i tako će biti sve do pojave antikrista koji će jedini preći granice koje je Faraon prešao, na mnogo drastičniji način.
Svi vladari u svim vremenima imaju, manje ili više iste želje, da njihova riječ bude izvršavajuća, da njihova moć bude vidljiva i jasna.
Tu slabost je ljudski rod naslijedio još od svoga praoca Adema alejhisselam i to ne treba da čudi.
Ovo kazivanje nam može pružiti utjehu ali i mogući način ophođenja i djelovanja prema ovoj, rijetko kada miloj, sorti ljudi. Raznih faraončića je uvijek bilo.
Česta je pojava, pogotovo danas, da se ljudi uzdižu u pokušaju da prerastu svoje skromne mogućnosti, uzurpirajući tako pozicije za koje nisu nimalo kompetentni, istovremeno misleći da tom uzurpacijom mogu kompenzirati svoju nedoraslost i posvemašnju zaostalost.
S druge strane, uvijek se čeka na čovjeka poput Musaa koji će ustati protiv tiranije i glasno i jasno reći istinu vladaru u oči.
Musa može biti pojedinac koji može povesti jedan narod ali na svjetskom nivou može biti i društvo, dovoljno pobožno, svjesno svoga identiteta, koje će inicirati promjenu na globalnoj sceni.
Sve može biti znak: najezdu skakavaca možemo svjedočiti i u našem vremenu, zemljotresi su gotovo pa svakodnevna pojava, poplave i danas uništavaju cijele regione, ubistva i anarhija se prate uživo, sve ovo može biti otriježnjujuće za one kojima je vlast udarila u glavu. Ali i ne mora. Koji god put da se izabere, kraj je poznat i vidljiv još na ovome svijetu.
Živimo u zanimljivim vremenima u kojima znaci i simboli igraju ključnu ulogu u razumijevanju svijeta i dešavanja u njemu.
Što bolje upoznamo jezik znakova to ćemo bolje razumijevati i sebe i svijet oko nas.
Kur’anska semiotika: Govor o Musau i Faraonu 1. dio
Kur’anska semiotika: Musa i Faraon (Fir’avn) 2. dio
Kur’anska Semiotika: Faraonov Najveći Grijeh 3.dio
Kur’anska semiotika: Ajeti ili Simboli Zmije i Ruke 4. dio
