U nekoliko dijelova, moći ćete pristupiti malo drugačijem načinu razmišljanja o kur’anskim znakovima tj. ajetima. Ovaj put, govorićemo o Musau alejhisselam i Faraonu. Na tu nesvakidašnju relaciju između, gotovo svima na zemlji poznatih likova, gledaćemo kroz prizmu semiotike. Posve nova značenja će izroniti a nadamo se da će, u svakom slučaju, osvijetliti i našu, jako komplikovanu društvenu situaciju, kao i način izlaska iz nje.
Šta je semiotika?
Semiotika je nauka koja proučava znakove i njihovo značenje. Znakovi su bilo koji oblici koji se koriste za prenošenje informacija, poput riječi, slika, zvukova ili gesta.
Semiotika se bavi proučavanjem načina na koji se znakovi koriste za stvaranje značenja u jeziku, kulturi i društvu u cjelini.
Semiotika se sastoji od tri glavne grane: sintakse, semantike i pragmatike.
Sintaksa se bavi proučavanjem načina na koji su znakovi organizirani u jeziku ili drugim oblicima komunikacije.
Semantika se bavi proučavanjem značenja znakova.
Pragmatika se bavi proučavanjem načina na koji se znakovi koriste u određenom kontekstu kako bi se postigao određeni cilj.
Semiotika se primjenjuje u različitim područjima, a mi ćemo pokušati ovu nauku primijeniti na kur’anski tekst, nadajući se novim i do sad, možda, neuočenim značenjima svete poruke koja bi trebala da nam nudi stalno nova znanja i nadahnuća o nama i svijetu oko nas.
Šta je znak?
Da bismo bolje shvatili šta zapravo mi želimo od semiotike potrebno je da razjasnimo i značenje onoga što ona zapravo proučava a to je znak.
Znak, u zavisnosti od konteksta, može označavati simbol ili oznaku koja se koristi za predstavljanje nečega, kao što je naprimjer znak zaustavljanja na cesti.
U drugom kontekstu znak može označavati upozorenje ili obavijest, naprimjer znak upozorenja na opasnost na gradilištu.
Osim u rijetkim slučajevima, uloga i funkcija ZNAka jeste da ukazuje na nešto drugo, na određeno ZNAnje i ZNAčenje a što bi bilo jako ZNAčajno u određenim situacijama.
Kur’an: ajet kao znak, vrste dekodiranja i tumačenja znakova
Kur’an, sveta knjiga islama, u sebi sadrži 114 sura ili poglavlja. Svako poglavlje u sebi nosi rečenice ili ajete koji se, kao znakovi, tumače na mnogobrojne načine u zavisnosti od metodologije koje se određeni tumač drži.
Ajet bukvalno i jest sam znak čije je razumijevanje potrebno za uspješno shvatanje toga na što taj znak ukazuje, upućuje ili upozorava.
Sama riječ „Kur’an“ označava knjigu čije se rečenice odnosno ajeti, uvijek iznova iščitavaju a samim tim i uvijek iznova nude nova značenja koja čovjeku pomažu da svoje unutrašnje znakove lakše prepozna i usaglasi ih sa kur’anskim.
Već na prvim svojim stranicama Kur’an eksplicitno govori da je On uputstvo za bogobojazne koji žele i osjećaju potrebu da se napokon spase lutanja pustinjom zbunjenosti i dezorjentacije, s kojom se svaki čovjek neminovno susreće, pa gotovo, svakodnevno.
Jedno od takvih znakovitih kazivanja koje ima zadatak da pokaže, ukaže i upozori na lične i društvene devijacije kao i suočavanje sa njima na najsvrsishodniji mogući način jeste kazivanje o poslaniku Musau alejhisselam i Fir’avnu odnosno faraonu koji je prešao sve granice lične obijesti i društvene diktature, autokratije, nepravde i korupcije.
Kur’anska semiotika: Musa i Faraon (Fir’avn) 2. dio
